U domu paroha Mitra Kerleca (34) i njegove supruge, popadije Bojane (32), u Šipovu, nikad nije dosadno. A kako bi i bilo, kad imaju 5 djece u dobi od 2 do 9 godina.
Kao i drugi sveštenici, i otac Mitar, uoči Božića, ima pune ruke posla. Ove godine posebno, jer je domaćin badnjaka, koji će obići cijelo Šipovo.
Sa momcima iz svoje ulice on će na Badnji dan, prije svanuća, otići u šumu, da usijeku badnjak, pa onda liturgija, pa opet prolazak badnjaka, koji će vjernici kititi i nazdravljati mu.
Ali, i popadija Bojana ima svoje obaveze u parohiji. Ne kaže narod džaba da popadija, udajom, dobija i titulu i zanimanje i zvanje. Kao i druge popadije i Bojana je, na neki način, “prva domaćica” u parohiji svog supruga.
U Šipovu imamo 4 parohije i nas 4 popadije sve radimo zajedno i u dogovoru. Uoči Božića se okupimo u hramu i zajedno sa ženama iz naših parohija pravimo poklončiće za vjernike: badnjačiće vezujemo slamom i ukrašavamo zastavicama – kaže popadija Bojana.
Naprave i do 1.000 takvih “paketića”, posao je to, potraje i po pet – šest sati, ali je to i lijepo druženje. Uz to, nedjeljom i praznicima, kad se u hramu okuplja najviše vjernika, popadije, po dogovoru i na smjenu, pripremaju kafu i kolače kojima časte vjernike nakon liturgije.
Naravno, kao svaka dobra domaćica, Bojana ima pune ruke posla i u svojoj kući: naročito uoči Božića, kada valja pripremiti bogatu prazničnu trpezu. A pijukanje je u domu Kerlecovih poseban doživljaj.
Roditelji pripreme sve u tajnosti, pa onda djecu izvedu. Kada se Momčilo (9), Marija (7), Dimitrije (6), Rastko (5) i Ekaterina (2) vrate kući čeka ih iznenađenje.
-Iako svake godine pijukamo, za njih je to uvijek iznenađenje, kojem se iskreno obraduju – kaže ponosna majka.
Zanimljivo je da je Mitar zatražio i dobio blagoslov za ženidbu još dok je bio student teologije. Kad su se dvoje mladih uzeli, samo je Bojana bila zaposlena, radila je kao poslovođa u jednoj trgovini u Šipovu, i kako u šali kažu “izdržavala muža studenta”.
Kad je diplomirao, Mitar je postao đakon, a potom je dobio svoju prvu parohiju, u selu Babići, u Janju kod Šipova. Bojana više nije mogla da radi: pristizala su dječica, a njeno radno mjesto je bilo daleko od Babića i idiličnog parohijskog doma pored crkve.
– Nije to ono pravilo „popadija ne smije da radi“, ali u mom slučaju ispada da je baš tako. Kad sam radila za platu, nisam bila popadija, a otkako sam postala popadija, više ne idem na posao – kaže Bojana.
Danas je, kaže, sretna i zadovoljna što je po zanimanju majka, domaćica i popadija.
Comments